U ovoj BBC-jevoj emisiji tema je evolucija čovjeka i to posredstvom kompjutera. Po Mooreovom zakonu, snaga računala (broj ugrađenih tranzistora) će se podvostručavati svakih 24 mjeseca, odn. dvije godine. To implicira strelovit rast snage a proporcionalno tome i mogućnosti računala. Ovaj film se bavi predviđanjem da će u ne tako dalekoj budućnosti računala imati elektronički ekvivalent kognitivnom kapacitetu ljudskog mozga. Paralelno s tim, neuro-znanost će se razviti do te mjere da će se ljudski mozak i njegove makinacije u potpunosti razumjeti, te da će kombinacija tih dvaju dostignuća biti integracija ljudskog uma s računalom. To znači mogućnost prijenosa misli i sjećanja na računalo, što u krajnjoj liniji znači prebacivanje uma iz kratkoročnog biološkog habitata u potencijalno vječni elektronski.

(Postoji i jedan drugi pristup ovom problemu, a svoje rješenje vidi u biologiji stanica i također ima aspiraciju k vječnom životu čovjeka. Kliknite na link i pogledajte, isplati se.)

    Michael Talbot, čiji audio-interview možete naći pri dnu rubrike "Drugi medij" na ovom blogu, je kao znanstvenik govorio o nekim od mnogih problema zapadnjačke znanosti i ljudi koji ju sprovode. Jedan od tih je i manjak uvida, manjak širine perspektive znanstvenika. Manjak duhovnog razvoja. O tome je govorio i dovitljivi Sir Ken Robinson u kratkom predavanju gdje karikira znanstvenike, govoreći da oni žive u lijevoj strani svog mozga, a tijelo im služi samo kao sredstvo transporta s mjesta na mjesto. Mislim da je i sam Talbot naveo primjer znanstvenika Richard Feynman_a čija su istraživanja doprinijela razvoju atomske bombe. Kako sam kaže, odmah po detonaciji atomske bombe, dok su tisuće ljudi vaporizirane s lica zemlje od nezamislivog vala topline i radijacije, a o posljedicama da ne govorimo, u SAD_u on je bio dijelom velikog slavlja u ime uspjeha njihovog izuma. Pijan, on je svirao bubnjeve. Kad su ga kasnije pitali je li znao što bi takav izum mogao učiniti, odgovorio je da zapravo nije razmišljao o tome. (Kliknite na njegovo ime, i pogledajte i sami biografski interview.)

    Zbog visokog stupnja napretka tehnologije i ostalih područja znanosti, da bi napravili ikakav značajniji doprinos znanosti, znanstvenici su primorani specijalizirati se. Dapače, jednadžba je obrnuto proporcionalna - što veći razvoj, uže područje specijalnosti. I osoba koja, da karikiram, uokolo tumara, mrmljajući sebi u bradu fraze ili forumule, nesvjesna vremena i prostora, sebe i onih oko sebe, teško da može znati krajnje domete svog djelovanja. Osho je u jednom predavanju rekao da nema podjele na dobro i zlo, da takvo što ne postoji. Postoji mudro i glupo. I unatoč kolosalnom intelektu mnogih znanstvenika, kroz prošlost a i danas, većini njih fali mudrost. Oni su nerijetko i nalik djeci, razigrani, znatiželjni, zaneseni, nesputani znanstvenim dogmama. Većina njih, u jednom vidu, još i jesu djeca. Djeca za upravljačem jumbo-jeta, rekao bi Talbot.

    U jednom od nastavaka Trigger Effect_a, Burke govori kako unatoč činjenici da su poznavali barut i vatromete, Kinezi nisu bili ti koji će izumiti top ili eksploziv. To uvelike ima veze, kako objašnjava, s njihovim holističkim viđenjem svijeta, u kojem je sve dio jednoga, sve je povezano i u određenom odnosu sa svime, a samo po sebi, izolirano nema značaj. U zapadnoj civilizaciji, još od kolijevke u staroj Grčkoj, a posebice kasnije, u renesansi i dobu prosvjetiteljstva, u znanosti su definirane empirijske metode i descartesovski mehanicistički model svemira. Zapadnjačka nauka svaki objekt gleda kao zaseban, empirijskim metodama proniče njegove mehanizme, "rastavlja" ga i pouke koristi za razvoj. Valjda zato i mehanicističko viđenje ljudskog tijela i njegovih procesa, komparacija mozga i stroja.

    Prije nekoliko godina sam bio na predavanju gdje je predavačica servirala jednu interesantnu tezu, a ta je da čovjek predosjeća svoje potencijale, no budući nije upoznat sa svojim nematerijalnim sferama, on ih kanalizira u fizičkom svijetu, kao raznorazne izume, ekstenzije koje onda njegovom fizičkom tijelu omogućavaju neki grubi ekvivalent tog iskustva(!). Primjerice mobitel - to je izum koji omogućava telepatiju - komunikaciju na velike udaljenosti, bez fizičkog prisutstva. Možda je ovo posezanje za fizičkim životnim vijekom bez kraja također krivo interpretirani impuls o našoj besmrtnoj prirodi? I kako jedan čovjek u svom kratkom vijeku nije u stanju ostvariti taj fizički ekvivalent, čovječanstvo kao cjelina svojim napretkom, posve nesvjesno stremi tomu?

    Kako će se stvari u konačnici razviti pokazati će vrijeme. Ipak, mišljenja sam da je kiborški  prstup samo korak dalje u odvajanju čovjeka od njegove istinske prirode. I da, postoji potreba za evolucijom, međutim da bi se ona ostvarila ne treba nam nikakva tehnologija. Sve što nam treba je već u nama. Treba se prestati zajebavati već jednom i suočiti se sa svojom prirodom, sa svojim potencijalom. I ne čovjek nije tabula rasa kad se rodi, rađa se potpun. I ne, ne stoji "mislim, dakle jesam", jer misao ne definira jastvo niti postojanje. Misao je zaseban entitet koji nema veze s nama. Dapače, današnjem čovjeku koji se identificira sa svojim misima i osjećajima je gotovo nepremostiva prepreka do prosvjetljenja. (Za vježbu, pokušajte ne misliti ništa 30 sekundi.) Preporučam da proučite linkane sadržaje, a i ostatak bloga. Možda se ne čini tako, ali svi su oni posvećeni evoluciji na ovaj ili onaj način, i to tako da prodrmaju kaveze u kojima se nalazimo, a možda ih nismo ni svjesni. Mislim da je to preduvjet da u konačnici doživimo sebe u svom punom potencijalu.

Human 2.0

1.


2.


3.


4.


5.


6.